Leming sindrom srpskog društva

Septembar 2010.

U atmosferi opšte podrške javnosti tadašnjoj jugoslovenskoj politici „miroljubive koegzistencije“ u svetu, u Beogradu je 1989. godine, samo dva meseca pre pada Berlinskog zida i opšteg kraha blokovske podele sveta, održan Samit nesvrstanih zemalja. Deset godina kasnije, u Beogradu je, pod NATO bombama, vladala antizapadna histerija, uz razbojničke napade na ambasade SAD i najznačajnijih članica EU. Još jednu deceniju kasnije - 2009. godine, u istim tim (sada prijateljskim) ambasadama, kreira se i održava „podoban“ vrednosni obrazac srpskog društva.

Nedavno je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na kojem bi trebalo da se rađa, neguje i uvažava kritičko mišljenje, gostovao profesor Mariborskog univerziteta dr Sergej Flere i održao predavanje na temu “otvorenog društva, multikulturalizma i tolerancije”, podučavajući naše buduće sociologe pluralizmu i evropskim vrednostima. Uvaženi gost i predavač, dr Sergej Flere je, inače, poznati intelektualni konvertit koji je ne tako davno gorljivo branio vrednosti jugoslovenskog, socijalističkog, jednopartijskog društva. Šta više, bio je predsednik ideološke komisije koja je 1981. godine udaljila sa novosadskog univerziteta sociologa Lasla Sekelja, uz obrazloženje da je „potcenjivao značaj diktature proletarijata u delima klasika marksizma”, da je “jednostrano i neobjektivno ocenjivao stanje društvene misli” i da je time “došao u sukob sa linijom Saveza komunista“. (Navodi su iz Izveštaja fakultetske komisije formirane s ciljem da izvrši pregled i analizu radova magistra Sekelja i Referata te komisije za reizbor Sekelja na mesto asistenta.)

Ideološko konvertitstvo intelektualaca može se lako pratiti jer oni iza sebe ostavljaju materijalne dokaze svojih bivših i aktuelnih, a protivrečnih ideja, stavova i postupaka. Čak i letimičan pogled u prošlost današnjih domaćih ideologa „evropskih vrednosti“ pokazuje da je reč o bivšim zaštitnicima i promoterima ideja poput jugoslovenstva, bratstva i jedinstva, socijalističkog samoupravljanja i sličnih. Da li su zbog toga izloženi bilo kakvoj javnoj kritici ili argumentovanom preispitivanju stručnog ili bar moralnog kredibiliteta? Nisu. Kritika i preispitivanje te vrste u Srbiji rezervisani su samo za one koji su konvertirali u nekom drugom pravcu, mimo današnjeg vrednosnog „mejnstrima“. A zašto je tako?

Sva istraživanja javnog mnjenja poslednjih nekoliko godina pokazuju značajnu natpolovičnu podršku građana ideji ulaska Srbije u EU. Pre samo 15 godina, većina iste populacije imala je negativan stav o EU, a 1999. godine je, pod utiskom NATO bombardovanja, pokazivala izrazito antizapadno raspoloženje. Ako bismo se vratili 30 godina unazad, u 1980, videli bismo snažnu većinsku podršku „Titovom putu nesvrstanosti“. Javnost u Srbiji je prošla, dakle, u samo tri decenije, put od podrške politici „ni Istok ni Zapad“, preko podrške apsolutne konfrontacije Zapadu, do podrške politici da EU nema alternativu, i da je Zapad najvažniji spoljnopolitički partner. Ni u jednoj od poslednje tri decenije nije postojao ozbiljan pluralizam konkurentnih ideja. Uvek smo imali situaciju da većina podržava „put koji nema alternativu“, a da se drugačija mišljenja smatraju disidentskim i/ili ekstremnim, uz svesrdne pokušaje društva da ih, i pored toga što su manjinska, učini i potpuno marginalnim. Nekritičko jugoslovenstvo (titoizam), nekritički srpski nacionalizam, i nekritičko evropejstvo su različiti pojavni oblici istog modela/stanja društvene svesti u Srbiji tokom osamdesetih, devedesetih i u godinama nakon dvehiljadite. Taj model/stanje društvene svesti karakteriše nesposobnost da se vidi drugačije, šire i dublje od onoga što je trenutno vladajuća vrednosna matrica, uz izuzetnu netolerantnost prema svemu što se od nje razlikuje. Još jedna opšta karakteristika tog modela/stanja društvene svesti, što je možda i najveći razlog za pesimizam prema budućnosti, jeste način i dinamika kojim napušta vladajući i prihvata novi sistem vrednosti. Naime, što realni život snažnije dokazuje da vladajuće, opšteprihvaćene vrednosti ne dovode do proklamovanih i željenih ciljeva, vrednosni sistem se od strane društvene elite emotivnije i radikalnije brani, a stepen konfornizma u opštoj populaciji raste, sve dok ključni društveni procesi koji proizilaze iz tog vrednosnog sistema ozbiljno ne ugroze ukupnu društvenu egzistenciju. Tada dolazi do naglog sloma sistema vrednosti, a društvo preuzima novu vrednosnu matricu koje će se u narednom periodu uporno i nekritički držati.