Vučić ne valja, ali biće sjajan uz našu pomoć

Januar 2015.

Koliko će vlast Aleksandra Vučića trajati zahvaljujući podršci birača, a koliko zahvaljujući slabostima opozicije?

Često se u poslednje vreme govori o "povratku u devedesete", a pojedini postupci aktuelne vlasti i premijera Vučića rečima "ovo ni Sloba nije radio". Može li se i po ponašanju današnje opozicije prepoznati neki obrazac "devedesetih"? Da bismo na to pitanje odgovorili, treba se podsetiti nekih činjenica iz decenijske vladavine Slobodana Miloševića, a koje se tiču doprinosa tadašnje opozicije njegovom uspešnom opstanku na vlasti. To podsećanje predstavlja i neku vrstu upozorenja šta nam se može ponoviti, ako iz istorije ne naučimo pojedine lekcije.

Socijalistička partija Srbije je na izborima 1990. godine osvojila 2.320.587 glasova i sa 194 poslanička mandata samostalno formirala vladu. Na vanrednim izborima 1992, dakle samo dve godine kasnije, SPS je dobio gotovo milion glasova manje - svega 1.359.086 i sa 101 poslaničkim mandatom doveden je u situaciju da ne može samostalno da formira vladu. Privremeno rešenje pronađeno je u manjinskoj vladi, podržanoj od strane Srpske radikalne stranke. Iako je saradnja SPS i SRS na različite načine trajala tokom čitave vladavine Slobodana Miloševića (što je takođe značajno za analizu "opozicije" u Srbiji), koncept manjinske vlade nije se pokazao funkcionalnim u praksi, odnosi između te dve stranke su se pogoršali, pretio je pad vlade pa je Milošević vrlo brzo raspustio skupštinu i zakazao vanredne izbore. Socijalistička partija Srbije na vanrednim izborima 1993. godine dobija 1.576.287 glasova, odnosno 123 poslanička mandata, opet nedovoljno za formiranje vlade. I šta se onda dešava? Jedna manja stranka iz opozicione koalicije DEPOS - Nova Demokratija "menja stranu" u skupštini, napušta opozicione klupe i daje Socijalističkoj partiji Srbije većinu za formiranje vlade koja će "izgurati" čitav mandat, sve do 1997. godine. Na parlamentarnim izborima 1997. godine, opozicija je još više pomogla Miloševiću. Podeljena oko pitanja da li na izbore treba izaći ili ih bojkotovati, dotadašnja koalicija "Zajedno" prokockala je ogromnu energiju, nadu i entuzijazam građana koji su buknuli nakon uspeha na lokalnim izborima 1996. godine, na kojima je SPS izgubila vlast u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu i u još četrdesetak većih opština, a opozicija konačno došla do prilike da pokaže šta zna, ali i do značajnih resursa poput lokalnih medija. Na izborima 1997. godine, SPS dobija 1.418.036 glasova, odnosno 110 poslaničkih mandata, opet nedovoljno da formira vladu, ali ovoga puta, nakon neuspešnih pregovora sa SPO, uspeva da se dogovori sa SRS, čime je formirana "crveno-crna" koalicija, koja je vladala Srbijom sve do Petog oktobra.

Krajem devedesetih, Novoj Demokratiji je, bez obzira na postupak iz 1993. godine i činjenicu da je pune četiri godine bila u vladi Miloševićeve stranke, dozvoljena potpuna opoziciona "rehabilitacija". Primljena je u DOS, a njen lider Dušan Mihajlović bio je ministar policije u vladi Zorana Đinđića. I svi ostali opozicionari koji su na različite načine "koketirali" s Miloševićem i tako mu produžavali vlast, takođe su politički abolirani nakon 2000. godine. Na primer, Vuk Drašković, koji je ulazio u ratnu vladu SR Jugoslavije kao zamenik premijera i čija stranka je uz pomoć SPS smenila Zorana Đinđića s mesta gradonačelnika Beograda, našao je svoje mesto i u vlasti Vojislava Koštunice od 2004. godine, ali i Borisa Tadića od 2008. godine.

Da li vam lideri današnje opozicije liče ne one iz devedesetih? Da li vam izgleda kao sasvim izvesno da bi, na primer, Pajtić, Živković, Tadić, Jovanović, Petrović i drugi, koji nisu mogli da nađu zajednički jezik u okviru iste stranke, radije pritrčali Vučiću i pomogli opstanku SNS na vlasti, nego što bi zajednički radili na promeni vlasti? Da li vam i sadašnja politička scena liči na tržište gde će svakom političaru sve biti oprošteno za godinu-dve, a možda i pre? Da li vam izgleda da će i Vučić neko vreme vladati čak i kad izgubi podršku većine građana, jer se može osloniti na korumpirane ili bar neizmerno sujetne opozicionare?

Na kraju, treba podsetiti da su jedine dve korenite promene vlasti bile 2000. i 2012. godine, a da je katalizator tih promena bio poraz dotadašnjeg vladajućeg lidera na predsedničim izborima - Miloševića, odnosno Tadića. Možda to što aktuelna vlast sve češće pominje promenu ustava, na takav način da se ukine neposredan izbor predsednika države, govori u prilog tezi da je i ona svesna da je mnogo lakše izaći na kraj s opozicijom nego s građanima. Ovi drugi znaju s vremena na vreme, kad im se pruži prilika, da se udruže i obore "neprikosnovenog" vođu.